DIR/Floortime

Šta je DIR/Floortime?

DIR ® / Floortime ™ Model je model učenja interakcija putem detetovih prirodnih osećanja i interesovanja koji omogućavaju različitim delovima uma i mozga da rade zajedno i da izgrade sukcesivno više nivoe socijalnih, emocionalnih i intelektualnih sposobnosti.

DIR model uključuje ove važne komponente i tokom rada s detetom radimo na sve tri komponente istovremeno:

  • D(Developmental= razvojni)

Svako dete savladava miljokaze emocionalnog, socijalnog i intelektualnog razvoja. Prva tri miljokaza označavaju detetovu sposobnost da doživi svet oko sebe i pritom ostane smireno i zainteresovano, te da ostvari odnos sa svojim najbližima, te komunicira s njima. Ostali miljokazi označavaju sposobnost deteta da komunicira na složeniji način sa svojom okolinom te pritom iskazuje svoje emocionalne ideje, razmišlja na logičan način, te na kraju, da razmišlja o sebi na reflektivan način.

  • I(Individual differences= individualne razlike)

Ovaj deo modela naglašava da je svako dete različito, te ima jedinstveni način na koji prima, obrađuje i odgovara na raznorazne senzorne nadražaje iz svoje okoline, kao što su zvuk i dodir, te planiranje svojih radnji. Postoje deca koja su preosetljiva na zvuk ili pak nedovoljno osetljiva na dodir. Važno je upoznati individualni profil svakog deteta s kojim se radi.

  • R(Relationship-based= zasnovan na odnosima)

Kako bi dete savladavalo miljokaze, potrebni su mu odnosi sa roditeljima, članovima porodice, starateljima, terapeutima, vršnjacima i ostalima, koji usmeravaju ove na emocijama utemeljene interakcije zavisno od detetovog individualnog profila, kao i njegovim slabim i jakim stranama. Emocije imaju ulogu vođe i upravljaju čitavim mentalnim timom te stoga nije potrebno da radimo na svakom detetovom području razvoja zasebno. Dete koje učestvuje u dvosmernoj komunikaciji sa svojom majkom s namerom, razvija svoje govorne, ali ujedno i motorne, perceptivne, senzorne, kognitivne i socijalne veštine.

Specifična tehnika ovog modela je Floortime.

Floor-time je intenzivan intervencijski program koji se zasniva na detetovom profilu, a razradio ga je dr.med. Stanley I. Greenspan (na slici). Razlikuje se od drugih ranih intervencija po tome što je usmeren na osnovne probleme kao i pun raspon veština kojima deca treba da ovladaju. Važnost  Floor Timea je u pristupu koji se usredsređuje na jedinstvene osobine svakog deteta, uključujući to kako obrađuje informaciju, njegov razvojni nivo i njegove dinamičke odnose s roditeljima, što zajednički predstavlja tzv. profil deteta.

Floor Time pristup se zasniva na sledećim postavkama:

  • Odnosi i emocije su srž učenja
  • Svako dete je drugačije i zato ga treba drugačije tretirati i podsticati
  • Svako dete je sposobno za rast i napredak
  • Roditelji i staratelji treba da igraju aktivnu i vitalnu ulogu u procesu detetovog razvoja
  • Roditelji, cela porodica, staratelji, terapeuti i edukatori treba da budu uključeni u sveobuhvatni terapijski program.

Cilj rada s detetom na principima Floortime-a nije forsiranje interakcije, već povezivanje i delenje zadovoljstva zajedničkog delovanja i doživljavanje uzajamne radosti. Ako ste pod pritiskom, ometani ili nervozni, nećete biti u stanju da pomognete detetu da bude smireno i da se oseća prijatno; deca znaju kada odrasla osoba ima za njih vremena i strpljenja. Uz to je važno da zaboravite na detetov hronološki uzrast i uskladite se s njegovim razvojnim nivoom.

Osnovne smernice za sprovođenje Flortime-a:

  • Floortime doslovno u prevodu znači „vreme na podu“, međutim nije pravilo da se seanse uvek moraju održavati na podu.
  • Odvojite 20 – 30 minuta kada se neometano možete posvetiti svom detetu! Bez prekida! Najčešće je potrebno sprovesti više takvih seansi tokom dana kako bi dete napredovalo. Od obične igre razlikuje ga to da vi u tome imate razvojnu ulogu. To je uloga da budete detetov vrlo aktivan partner u igri. Vaš je zadatak slediti njegovo vođstvo i igrati se svega što ga zanima, ali na takav način da ga podstičete na interakcije s vama.
  • Sledite detetovo vođstvo! Ne menjajte detetovu igru! Nemojte nametati igračke ili način igre, već se priključite detetu u onome što on trenutno radi (ako npr. stoji kod prozora i gleda napolje, pridružite mu se, komentarišite ono što vidite).
  • Ne započinjite aktivnost, čekajte da je dete započne pa mu se pridružite. Ako dete ima poteškoća sa započinjanjem svrsishodnog delovanja, Vaše preuzimanje inicijative mu neće dati šansu da to nauči.
  • Budite aktivni učesnik igre! Možete glumiti da ste jedan od likova u igri, možete pokušati razigrano preprečiti put detetovom autiću ili se jednostavno praviti da ne razumete detetova uputstva kako biste ga podstakli da jasno pokaže što želi od Vas.
  • Saosećajte s emocijama svog deteta! Važno je prilagoditi se raspoloženju svog deteta i gestovima, uzvicima i govorom mu pokazati da saosećate s njim. Usklicima ili uzdasima komentarišite detetove uspehe i neuspehe, ono što mu se trenutno događa.
  • Uskladite se sa detetovim stepenom razvoja! Tek kada je dete spremno, možete razmenjivati ideje u maštovitoj igri, voditi razgovore, a do tada se usredsredite na zadržavanje detetove pažnje, na podsticanje njegove angažovanosti, stvaranje bliskog odnosa, komunikaciju gestovima.
  • Budite svesni svojih emocija! Odaberite vreme kada ste dobre volje. Tokom igre pokušajte zadržati opušteno raspoloženje i budite strpljivi. Imajte na umu da dete daje najbolje od sebe, da se ponaša u granicama svojih trenutnih sposobnosti. Važno je da dete razigrano privlačite u interaktivnu igru, jer niko se ne bi hteo igrati s nekim ko naređuje, optužuje ili je jako nestrpljiv. Kontrolišite svoje gestove i ton svog glasa.
  • Udaranje, razbijanje ili povređivanje su zabranjeni.
  • Svaku radnju, aktivnost i igru potrebno je dovršiti bez obzira koliko detetu za to treba vremena.

Ključ floor-timea je interakcija, roditelji, staratelji, terapeuti i ostale osobe iz porodice i okruženja su doslovno i figurativno uključeni u interakcije s detetom na načine koji podstiču temelje našeg učenja i razvoja putem šest osnovnih razvojnih veština koje zovemo 6 funkcionalnih miljokaza:

1.  Dvostruka sposobnost interesovanja za prizore, zvukove i nadražaje iz okoline te sposobnost samosmirivanja;

2.  Sposobnost uključivanja u odnose s drugim ljudima – intimnost;

3.  Sposobnost uključivanja u dvosmernu komunikaciju;

4.  Sposobnost stvaranja kompleksnih gestova i nizanja serijski povezanih radnji u razrađeni i promišljeni sled rešavanja problemskog zadatka;

5.  Sposobnost stvaranja ideja – emocionalne ideje;

6.  Sposobnost građenja mostova između ideja kako bi one postale stvarne i logične – emocionalno razmišljanje.


MILJOKAZ 1: SAMOREGULACIJA I ZANIMANJE ZA OKOLINU

Nakon devet meseci u mraku, beba se rodila. Odjednom je zaronila u svet svetla i zvuka, pokreta i dodira, ukusa i mirisa. Senzorna burleska! Sva ta informacija budi ushićenje i stimuliše, ali istovremeno beba mora da nauči da je informacija ne preplavljuje. Prvi izazov je prihvatiti tu senzornu panoramu, ali pri tome istovremeno regulisati svoju reakciju i održati mir.

Postupno beba pronalazi stvari koje usredsređuju njeno interesovanje i istovremeno služe za samosmirivanje – mamino lice, tatin glas, mekana tkanina ili ćebence u dodiru s kožom. Malo-pomalo odojče uči da pravi ravnotežu između pojačane svesti o nadražajima i sposobnosti održavanja stanja mira. Tih nekoliko veština su najfundamentalnije sastavne grede emocionalnog, socijalnog i intelektualnog zdravlja. Bez njih ne možemo učiti, razvijati odnose s drugim ljudima, ne možemo preživeti u našem stimulativnom okruženju. Kako odojče modulira i obrađuje nadražaje važan je činilac u prvom miljokazu.


MILJOKAZ 2: INTIMNOST

Zajedno sa interesovanjem prema okolini dolazi i posebna ljubav prema svetu međuljudskih odnosa. Ali ne bilo kojih odnosa! Odojče želi svoje roditelje ili primarne staratelje. Ono ih je izdvojilo kao najvažniji aspekt svog okruženja i daje im do znanja da su posebni.

Sposobnost građenje intimnog odnosa formira temelj svih budućih odnosa. Iz nje beba uči da su toplina i ljubav mogući, da odnosi sa ljudima mogu doneti radost. Dete koje je to naučilo sa svojim roditeljima, izgradilo je temelj za nastavak učenja privrženosti u odnosima tokom celoga svog života.

Usvajanje tog miljokaza takođe učvršćuje motoričke, kognitivne i govorno-jezičke veštine. Mališan uči da koristi telo u potrazi za roditeljskim licem, dodirom, kontaktom očima ili privijanjem uz njega. Uči da posmatra okolinu u potrazi za poznatim objektima i licima i da zadržava na njima pažnju do 30 sekundi ili više. Uči da prepoznaje glasove i izvor govora, posebno roditeljskog. Sve te veštine stvaraju temelj za kasnije sposobnosti kretanja, razmišljanja i govora.

Učenje intimnosti se ne odnosi isključivo na bebe. Mnoga starija deca nisu uspela savladati tu veštinu, jer su teškoće u obradi pretvorile privržene kontakte sa starateljima u nešto zbrkano, strašno ili bolno. Bez obzira na detetov uzrast. Strpljiv rad staratelja može da pomogne da se dete uvuče u bliskost. Pomoć u boljem regulisanju prvi je važan korak u savladavanju razvojnih i senzorno-modulativnih izazova.


MILJOKAZ 3: DVOSMERNA KOMUNIKACIJA

Kada se beba zaljubljuje u svoje roditelje, događa se zanimljiva stvar. Ona shvata da na njih može uticati. Kada se smeši mami, mama uzvraća smešak. Kada pruža ručice tati, tata pruža ruke prema njoj. Beba pokazuje osećaj ili nameru i staratelji joj odgovaraju. To je početak komunikacije. Beba i odrasli vode dijalog.

O tim dijalozima volimo da govorimo kao o otvaranju i zatvaranju ciklusa komunikacije. Kada dete krene ka roditelju – na primer, pogledom – ono otvara ciklus. Kada mu roditelj odgovara – uzvraćajući pogled – nadograđuje detovu radnju. Kada dete zauzvrat odgovara roditelju – osmehom, glasanjem, pružanjem ruku ili čak okretanjem od njega – ono zatvara ciklus.

Iz tog iskustva beba prilično brzo zaključuje: ona ne samo da uzrokuje reakciju mame i tate, već može takođe uzrokovati i druge reakcije. Udara igračku i igračka stvara zvuk! Baca kocku i kocka pada na pod. Ona može uticati na okolinu. Po prvi put postaje osoba sa vlastitom voljom, neko ko može aktivno birati šta će raditi, znajući da će njene radnje uzrokovati rezultat. Ona usvaja temelje emocionalne, kognitivne i motoričke lekcije.

Dvosmerna komunikacija je neophodna za sve međuljudske odnose. Ona takođe omogućava deci da spoznaju sebe i svet koji ih okružuje. Bez iskustava dvosmerne komunikacije dete neće biti u stanju formirati pravu spoznaju o tome ko je ono ili uvideti da je svet koji je okružuje logičan.


MILJOKAZ 4: SLOŽENA KOMUNIKACIJA

Kada je dete ovladalo osnovama dvosmerne komunikacije, broj ciklusa koje mora otvarati i zatvarati brzo raste. A uz to, raste i njihova složenost.  Zahvaljujući gestovima dete ima rečnik za izražavanje svojih želja. Na primer, kada je gladno ne mora više da čeka da mu se ponudi hrana, već vas može uzeti za ruku, odvesti do frižidera i pokazati šta želi. Kada se ljuti  što mu je brat ukrao igračku, može ga gurnutu, udariti ili pokušati zgrabiti igračku, umesto da se samo rasplače. Porast gestovnog rečnika mu omogućava složenije načine samoizražavanja, a istovremeno s tom izražajnošću dete postaje kreativno. U svom delovanju ne mora više precizno da oponaša roditelje, sada je u stanju da dodaje vlastite elemente. Te nove gestovne i komunikacijske veštine otvaraju mu bezbroj načina izražavanja vlastite individualnosti. Niče detetova ličnost.

Dok koristi svoj sve bogatiji gestovni rečnik za izražavanje mnogih osećaja i namera i dok odgovara na porast složenosti gestova svojih roditelja, dete se, baš kao i roditelji, upliće u duge gestovne konverzacije. Zatvaraju do dvadeset, trideset, četrdeset ciklusa i svaki taj ciklus nadograđuje detetov osećaj za sebe.

Putem sveobuhvatnog iskustva komunikacije dete gradi temelje govora. Tokom te faze može započeti da oponaša zvučnu sliku govora roditelja. Ako vaše dete na uzrastu između 12 i 20 meseci ne koristi složene gestove, na primer, ne uzima vas za ruku i ne vodi prema vratima da bi se igralo napolju, ili vas ne vuče sa sobom da mu pomognete da nađe igračku, verovatno mu je potrebna puna evaluacija.

Sposobnost samoizražavanja putem složenih gestovnih konverzacija izgrađuje detetovu motoriku i veštine motornog planiranja. U svrhu saopštavanja svojih želja i namera ono mora prvo da organizuje svoje ponašanje u logički sled i mora da nauči da tumači sukcesivno ponašanje drugih ljudi.


MILJOKAZ 5: EMOCIONALNE IDEJE

Detetova sposobnost formiranja ideja se po prvi put razvija u igri. Pomoću igre ono plete priče, a kroz te priče eksperimentiše sa raznovrsnim namerama i željama koje oseća. Lutka mama hrani lutku bebu. Automobili s sudaraju sa drugim automobilima. Istovremeno s tom igrom ispunjenom idejama dolazi do bogaćenja upotrebe govora. Ispočetka, dete imenuje samo važne elemente svoje okoline – osobe od kojih zavisi, omiljena jela i igračke- ili zapovednički naređuje: „To!“ ukazujući na željeni predmet. S vremenom, u igri se pojavljuju dijalozi. Kasnije, uz pomoć roditelja, dete daje nazive raznim namerama, željama i osećajima. Kroz igru ispunjenu idejama i proširenu upotrebu govora usvaja činjenicu da predmeti mogu biti zamenjeni simbolima. Prazna kutija u kojoj kupa svoju lutku simbol je kupatila. Reč kupanje je simbol aktivnosti u kupatilu. Svaki simbol je ideja, apstrakcija konkretnog predmeta, radnje ili emocije koja se tiče deteta. Dok sve više i više eksperimentiše s maštovitom igrom i govorom, raste njegova tečnost u svetu ideja.

Konačno, dete je sposobno da manipuliše idejama i upotrebljava ih u svrhu zadovoljenja svojih potreba. Na primer, može videti, čuti i osećati mamu kada mama nije pored njega. Kad se probudi noću umesto da zaplače može je pozvati. Kada je žedno može reći „Mama, sok“ umesto da se nada da će ona znati šta ono želi. S tom novom sposobnošću manipulisanja svetom simbola, dete je učinilo skok na mnogo viši nivo komunikacije i svesnosti.

Ponekad dete nije u potpunosti savladalo ranije miljokaze te su iz tog razloga njegove mogućnosti za savladavanje 5. miljokaza oslabljene.


MILJOKAZ 6: EMOCIONALNO RAZMIŠLJANJE

U prethodnoj fazi, detetovo izražavanje emocija je poput nepovezanih ostrva. U šestoj fazi dete gradi mostove između ostrva. Ideje se povezuju u logični sled, a igra i mašta postaju logičnije povezane.

U ovoj fazi dete kroz igru izražava širok raspon emocija, te eksperimentišući počinje sve više i više prepoznavati osobine svog „ja“. Može čak i predvideti neka svoja osjećanja – ako će mama otići, biće preplašeno – i počinje uočavati da njegova osećanja i ponašanje utiču na druge ljude: ako se razbesnim i udaram, tata će se jako naljutiti.

Dete takođe počinje da shvata lično i emocionalno koncepte prostora i vremena: mama je u drugom gradu, to nije isto što i u drugoj sobi: ako ja danas udarim brata, sutra on može udariti mene. Sposobnost konceptualizacije prostora i vremena i sposobnost povezivanja radnji i osećaja omogućavaju detetu razvijanje osećaja za sebe, a taj je osjećaj logičnim mostićima povezan s različitim zapažanjima, idejama i emocijama. Dete je u stanju da odgovara na pitanja „Šta?“, „Gde?“ i „Zašto?“.

Kao i u prethodnim fazama, emocionalne interakcije stvaraju misaone strategije koje se posle primenjuju u personalnom svetu.

Deca ove miljokaze dostižu na različitom uzrastu – postoji široka varijacija čak i među decom bez teškoća. Nije toliko važno na kom uzrastu je dete ovladalo nekom veštinom, važnije je da je svaka od njih stvarno savladana, jer svaka veština je temelj za sledeću.


Korisni linkovi:

No Comments Found

Leave a Reply